Kritika na predstavu "Gavrilo"

Piše: Luka Kecman, 18. Jun. 2007. GLAS SRPSKE

Pre sedam meseci Gradsko pozorište Jazavac se prvi put predstavilo pozorišnoj publici Banja Luke predstavom "Oblik stvari", i obećalo da će se ubrzo pojaviti sa novom predstavom. To isto ponovili su pre tri meseca na svojoj uspešnoj medijskoj promociji, i rečeno ispunili. Druga premijera održana je 15. Juna, ponovo u Narodnom pozorištu Republike Srpske, pod nazivom "Gavrilo", autora Fausta Paravidina i u režiji Željka Stjepanovića.

Izborom ovog teksta , koji govori o problemima četvorice umetnika, glumaca, i njihovom borborm za mesto pod umetničkim suncem, kao i klasičnom posrbom teksta, u maniru Joakima Vujića, "Jazavci" jasno stavljaju do znanja da žele angažovane i savremene tekstove na svom repertoaru. ovim potezom se odlično popunjava pozorišna ponuda u Banjoj Luci, i ne čini konkurencija postojećim nacionalnim kućama (Narodno i Dječije). Igrati komade, brodvejskog tipa, nije nimalo jednostavno, a ni lako. Za to je potreban ogroman trud i napor, kako bi se postigla lakoća koja pleni i stvara iskren smeh u publici. Otuda se glumci "Jazavca" i ne trude da dramatizuju stvarnost koju igraju, već je oslikavaju onim vedrijim tonovima koji pomažu da se život nekako živi.

I pored toga, pojedine scene (odlazak na kasting i ispitivanje) izazivaju mučninu jer su i te kako realistične. Pretpostavljam da im nije bilo teško dočarati takve situacije, jer su se i sami nalazili u njima. U takvoj jednoj surovoj borbi za opstanak, privatan život i iskren odnos prema prijateljima i emotivnim vezama, biva zapostavljen i prebačen u drugi plan. Međutim, kako to obično biva, ono što je do juče bilo nevažno i usput, odjednom iz korena menja živote svih. Slučajno stvoreni ljubavni četverougao rezultirao je dolaskom na svet Gavrila, vesnika lepote i dobrote.

Ovu simpatičnu dramsku priču, vešto i jednostavno su nam ispričali glumci Dejan Zorić (Andrej Mladenović), Mario Lukajić (Filip Jović), Draško Vidović (Srđan Aničić), Ljubiša Savanović (Petar Branković) i Dragana Marić (simboličnog, anđeoskog, imena Anđela). U pojedinim momentima mi se učinilo da oni zapravo igraju studentsku etidu, ja u datim okolnostima, što je samo znak verističkog rezultata koji su postigli. Stalni članovi Gradskog pozorišta Jazavac (Dejan, Mario i Dragana) su i ovim ulogama potvrditli svoje opredeljenje za osvajanje komedije, u kojoj se odlično prepoznaju, kao i Ljubiša Savanović kojem je ova uloga još jedna u nizu kroz koju se definitivno oformio kao ozbiljan glumac.

Najveće iznenađenje i glumačko otkriće je, samo za one koji ga ne poznaju, Draško Vidović.Rođeni komičar, specifičnog glumačkog izraza, bez namere i želje da po svaku cenu nasmeje, oduševljava svojom odmerenošću i mirnoćom, kao i tačnim osećanjem za duhovito. Poziv koji je dobio od svojih kolega, hvale vredan, u potpunosti je opravdao, i siguran sam da će publika dobrim delom ovu predstavu gledati i zbog njegove kreacije. O reditelju samo toliko da se vrlo svesno i kolegijalno (moglo bi se reći i pedagoški) povukao u drugi plan, prepustivši scenu glumcima, interevenišući samo u momentima kada je bilo neophodno da ova predstava ostane celina.

"Jazavci" su ostali dužni da navedu ime i prezime osobe koja je načinila prevod ovog teksta, kao i ime adaptatora, pored imena Milana Gajića, pre svega, zato što je uloga tih ljudi evidentna u ovom projektu. Siguran sam da će to učiniti već kod prve reprize.