RASUTI PO URBANIM ZABITIMA

Kritika na predstavu Naočari Eltona Džona

Piše: Dramski kritičar Vojislav Vujanović, 05.04.2011.

Rasuti po urbanim zabitima, predgrađima, iz kojih teško dospijevaju do središnjeg gradskog jezgra, lutalice i beskućnici, bez roditeljskog doma i porodičnog kruga, samotni i razočarani do bola kada im domaći nogometni tim izgubi utakmicu, jer im je to jedino životno zadovoljstvo, neškolovani, ali željni uspjeha, našli su se u drami Dejvida Fara ( David Farr) «Naočari Eltona Džona», a mladi ansambl banjalučkog Gradskog pozorišta «Jazavac» su se odlučili da upravo na ovom tekstu propitaju svoje stvaralačke mogućnosti, da provjere mogu li crni humor Farov da prevedu u sopstveni sustav mišljenja i da svome gledalištu ponude teatarski govor koji nisu u prilici vidjeti u standardizovanim pozorišnim kućama koji se, najčešće iscrpljuju u formulacijama scenskog govora koji su već odavno izgubili svježinu scenskog govora i puninu novih oblika scenskog promišljanja.

Ovaj Teatar je i nastao iz želje da se nadvladaju stereotipi i potraži nova scenska gramatika. Sve su to glumci rođeni između 1979. i 1985. godine, nabujale mladosti koju su impregnirali sa znanjem stečenim po akademijama Banja Luke, Beograda i Novog Sada, kod istaknutih pedagoga dramskih umjetnosti Dejana Mijača, Vladimira Jevtovića, Svetozara Rapajića, Bore Stjepanovića i Željka Mitrovića. Izuzetak čini Nataša Ivančević koja pripada nešto starijoj generaciji, ali spremnoj da svoje umjetničke moći ponudi mladima, sa inspirativnom dozom očuvane mladolikosti. Rediteljske postavke prihvatio se Marko Misirača, rođen 1985. godine i još apsolvent, ali koji je već stekao zavidno iskustvo bivajući angažiran u nizu pozorišnih predstava i u filmovima čiji su realizatori bili Dejan Mijač i Goran Marković, čak je, u suradnji sa Draganom Bošković, napisao i monografiju sa naslovom «Bora Todorović - umetnik spontanosti».

On je, svojom režijom očuvavao komične naboje autora ovog literarnog predloška, ali se, istovremeno, trudio da pronikne u karakterologiju svakog lika i da iz njegovih unutarnjih kompleksa izvede svoje komične parabole, parabole otežale usudnim iskušenjima, pa ponekad naglašenim izvjesnim tragičkim akcentima. U predgovoru za afišu predstave on je upisao misao koja predstavlja njegov stvaralački kredo u radu na ovoj predstavi: « … čitajući komad više puta, otkrio sam da se iza svega krije jedno duboko nesrećni i poraženi svijet marginalaca i neostvarenih ljudi koji životare svoje male živote i koji su toliko ubijeni depresijom da su nesposobni da iskažu neke svoje elementarne emocije - ljubav, prijateljstvo, majčinstvo» To su životna iskušenja i od tih njihovih usudnosti lišeni korijena i bilo kakvog oslona na pleći svojih bliskih, Misirača je načinio koloplet u kojem se prepliću sudbine, bliskih po zlehudoj usudnosti, ponekad vezani i izvjesnim srodničkim vezama, ali, razasuti, gube vezu između sebe i sastaju se tek kada dođu do zida iza koga više nema puta. On, dakle, usvaja komične naboje autora teksta, ali ih prožima akcentima samilosti, otkrivajući u njima dobro i onda kada pokradu instrumente nekog drugog benda koji neće moći održati najavljeni koncert. Među njegovim junacima nema nasilja, njihovi međusobni nesporazumi se okončavaju uvijek u miroljubivom tonu.

Najimpulzivniji je središnji junak ovoga klupka, Bil, mladi čovjek koji se povukao iz života u svoju sobi bez namještaja i bilo kakvog drugog komfora jer je njegov lokalni nogometni tim gubio utakmice. Posebno ga je pogodio poraz kada je njegov tim izgubio zato što su se sunčevi zraci odbili od naočala Eltona Džona, zabljesnuli golmana koji nije vidio loptu koja je ušla u njegov gol. Taj momenat je snimio na video - rekorder i gleda ga već osamdeseti i četvrti put i scena se upravo i otvara dok gleda taj snimak i plače. U tom trenutku u njegov stan ulazi njegov brat Dan, o kojem nije ništa čuo punih šest godina. Dan dovodi svoj glazbeni bend i Bil ih prima nakon izvjesnog opiranja. I tada počinje drama: Bil dobija nervni napad kad vidi naočale kod jednog Danovog člana benda, a istovremeno u stan, kroz prozor uskače nogometna lopta koju je ubacila djevojčica iz susjedstva, što je, zapravo, dodatni udar na Bilovo psihičko stanje.

Djevojčica je uporna želji da i ostale pokrene na igru i natjeruje sve prisutne da s njom igraju nogomet. Čak, pokreće i Bila, ali, za vrijeme igr Bil povređuje koljeno i vriska od bolova. Međutim, Bil ima još jedan problem: on ima ljubavnicu koja mu dolazi u posjetu samo subotom i boravi dva sata. Klupko se spliće: djevojčica Emi se presvlači u WC da bi izvela Bila na utakmica i, dok se ona presvlači, dolazi Bilova ljubavnica Džuli, iz WC izlazi Emi i ustanovljuje se da je ona Džulijina kćerka. U međuvremeni u stan Danova ekipa dovlači ukradeni video - rekorder, za koji se ispostavlja da je, upravo, Džulijin, i dovlače pokradene muzičke instrumente. Jedino se ne pojavljuje jedan član ekipe koji bez naočala ne vidi ništa i njega dovodi policajac. Dan, na kraju priznaje da nema novca i da nije uspio u životu. I, na kraju, ispostavlja se da Dan i njegov bend poznaju Džuli sa nekog njihovog koncerta i Dan je spavao s njom. Klupko je kompletno i slijedi razrješenje. Bil traži od Džuli da se uda za njega, djevojčica Emi piše kratke izvještaje i šalje ih ocu koji joj se nije pet godina javio i posljednji svoj izvještaj poklanja Bilu. A policajac Danov bend odvodi u policiju.

U preplet zbivanja, očitovanja karakteroloških određenja aktera, i zaokruženju sudbinskog vrzinog kola, ulaze akteri predstave i, istinskom umjetničkom zrelinom, počinju kreirati svoje likove: iako je Bil glavni lik, Dan vodi intrigu. Bila Tumači Vladimir Đorđević, a Dana Stefan Bundalo. Oni se služe različitim glumačkim sredstvima: dok je Đorđevićev Bil sav u grču i oscilira od naglašene impulzivnosti do stišene miroljubivosti, dotle Dan, bez novca i nemoćan da se snađe u prepletu životnih nedaća, govori smirenim i razložnim tonom, nastoji izvesti Bila iz njegove letargije, a, istovremeno, traži načina da razriješi Gordijev čvor i nađe izlaz za sebe i svoj bend. Pomalo začuđuje način na koju on usklađuje svoje intonativne valere sa spletom životnih nedaća i ni u jednom trenutku ne pada u patos, ne gubi unutarnju ravnotežu, njegov scenski govor poprima gotovo kolokvijalnu boju i čini svoga junaka toliko plastičnim da nam se čini da je upravo izišao iz svoga svakodnevlja i ušao u dramu. Ali to nije poistovjećenje već uspijevanje da iz svakodnevlja izluči onaj poetski supstrat od kojega i modelira svoj lik, čini ga scenski ubjedljivim i životno punim.

U Bilu najviše prebiva rediteljskih intencija: da svoj lik dovede do samog ruba dramatskih prenaglašavanja, preigravanja i neubjedljivosti, a onda se, naglo, vraća u tok svoje ljudske plemenitosti, otvorenosti prema drugima: on jeste i komičan ali i sa skcentima koji se prigibaju tragičnom i reditelj, upravo u tim njegovim divergencijama pronalazi akcenatske udare kroz koje u dramu ulijeva osjećanje bliskosti, dovodeći je gotovo do samilosti. Međutim, ta samilost nije identična sa melodramskim akcentima pasivnog odnosa, on izrasta iz sebe samoga i, po svemu sudeći, takvim karakterološkim izvedenicama reditelj Misirača nadgrađuje Farovog junaka, otopljava ga i uvodi u prostor naše mentalne susretljivosti.

Slijedeći te rediteljeve invektive, Vladimir Đorđević stvara kompleksnog scenskog junaka, ali jedostavnog u gledaočevom doživljavanju njegovih životnih nemira. Dva ostala lika iz Danovog benda - Šon koga je tumačio Marko Lukajić i Tim u interpretaciji Draška Vidovića nisu posjedovali širu dramaturšku razradu, oni su, sa nekoliko replika i svojom kratkovidošću, oblikovali ukupnu atmosferu. Dvije ženske uloge, Emi i Džili, realizirale su Anja Stanić i Nataša Ivančević.

Anja Stanić je svojoj Emi dala toliko mekote i ljudskosti, toliko topline u svome proživljavanju što joj se otac ne javlja, da liči na cvijet koji je nikao u nekom zapuštenom prostoru. Posebno je plijenila svojom igrom s loptom i u trenutku kad je svoj posljednji zapis o utakmici poklanjala Bilu.

Nataša Ivančević je poglavlje za sebe. Ona je svoje stvaralačke energije u tolikoj mjeri saživjela sa mladim glumcima koji su se, sa nekoliko generacija iza nje pojavili na sceni, svojom igrom pridonosila unutarnjoj kondenzaciji cjelokupnog prizora, oličavala lik koji traži životno smirenje nudeći za to i svoju putenost pa njena igra u kombinezonu ne samo da ne izaziva moguću nelagodu već podiže unutarnje i dramske i poetske tenzije do onog stepena koji potvrđuje snagu životnih okrepljenja u prevodu i rediteljskih intencija i tekstualnih naboja u lijepo oblikovan lirski tonalitet.
Jedna predstava, rađena s ljubavlju i toplinom, bez obzira što se u njoj oličava rasuti svijet po urbanim besputicama zapadne civilizacije i nudi određenu sumornu atmosferu. Time je i okončan Deveti TKT - fest u Tuzli 2011. godine.