Naočari Eltona Džona

Premijera: 27.10.2010.

Po tekstu David Farra

Režija: Marko Misirača

Igraju:

Bil - Vladimir Đorđević, Dan - Zlatan Vidović, Šon - Mario Lukajić, Ejmi - Anja Stanić, Džuli - Nataša Ivančević, Tim - Draško Vidović, Policajac Bobi - Vladimir Branković

__

Izvršni producent: Dejan Zorić, Vizuelni identitet: Boris Čikić, Scenograf: Dragana Purković Macan, Kostimograf: Ivana Jovanović, Lektor: Milorad Telebak, Akademski slikar: Milan Knežević, Šminker: Maja Karalić, Izbor muzike: Marko Misirača, Majstor svjetla: Saša Šuman, Majstori tona: Vedran Gavrić i Dejan Zorić Dekorater: Miodrag Markićević Lemi

O PREDSTAVI

Pri prvom čitanju komada Dejvida Fara (David Farr) „Naočari Eltona Džona“ (Elton John’s Glasses, 1996; praizvedba 1997, Watford Palace Theatre, režija Terry Johnson) prepoznajemo čuveni apsurdni humor tipičan za britansko društvo, humor koji je proizašao iz najbolje tradicije „Ealing komedija“ (snimanih i uspešno prikazivanih u posleratnom periodu pa sve do kraja 60-ih) čiji je zaštitni znak bilo obilje apsurdnih i grotesknih zapleta te istančan crni humor. Među likovima i karakterima srešćemo i neke veoma bliske junacima kultne serije „Mućke“ (Only Fools and Horses...) iz 80-ih. Međutim, pored izuzetnog humora i obilja zabavnih situacija, čitajući komad više puta otkrio sam da se iza svega krije jedan duboko nesrećni i poraženi svet marginalaca i neostvarenih ljudi koji životare svoje male živote i koji su toliko ubijeni depresijom da su nesposobni da iskažu neke svoje elementarne emocije – ljubav, prijateljstvo, majčinstvo. Uporište za ovaj ugao posmatranja priče našao sam pre svega u izvanrednim filmovima britanskog reditelja, višestruko nominovanog za Oskara, Majka Lija (Mike Leigh), jednog od najvećih „ideologa radničke klase“, malih ljudi i njihovih, u velikoj slici sveta, nevažnih života koje uglavnom obeležavaju velike moralne dileme, teške odluke i najjače ljudske emocije. Predstavu koju radim žanrovski bih okarakterisao kao depresivnu komediju u kojoj će elementi vodvilja iz samog komada (kojima, naročito u drugom delu, obiluje) biti redukovani i ustupiće mesto pravoj emociji i istinitosti. Važno je stvoriti turobnu atmosferu u kakvoj likovi iz komada obitavaju a humor će onda proizilaziti iz situacija a neće se „odigravati“.

Ono što je prvenstveno mene privuklo ovom komadu i zbog čega mislim da nam je komad blizak danas i ovde je činjenica da naš savremeni čovek usled brojnih nesreća i kriza koje su nas zadesile u poslednjim godinama zapada u tešku depresiju koja proizvodi lenjost i malodušnost te nam se situacije, koje su zapravo lako premostive, čine mnogo komplikovanijim i nemogućim za rešavanje (to je nešto što je i meni samom jako blisko). Depresivnost i odustajanje od života, „starost u mladosti“ (Tin Ujević: „i biti star, a biti mlad!“) uzrokovana nekim spoljnim faktorom koji utiče na naše živote (nezaposlenost, kriza ili prosto nesposobnost da se život dalje nastavi u momentu kada treba „preuzeti kormilo“) a koja je zapravo neka vrsta paravana koji nesvesno pravimo ne bi li nam bilo lakše (Kant: „Tako je udobno biti nedorastao!“) – to bi negde bila tema kojom se bavim i koju bih hteo da izvučem kao dominantnu u ovoj predstavi.

Ovaj komad ima još jednu osobinu koja ga nedvosmisleno stavlja u britanske okvire a to su dva čuvena „ostrvska“ fenomena koji su prisutni – fudbal i muzika. Međutim, to je samo ram u okviru kog se prikazuje priča o grupi malih ljudi na margini društva – iako su svi socijalno i društveno na veoma niskom položaju, ipak se u komadu sukobljavaju dve energije dvaju donekle različitih grupacija: jednu predstavlja glavni junak Bil (nikad ostvareni fudbaler) i to su oni koji su duboko zapali u depresiju i odustali, a drugu predstavlja njegov mlađi brat Dan (nikad ostvareni muzičar) koji nije u mnogo boljoj situaciji ali pokazuje zavidan entuzijazam i veruje da nešto može promeniti uprkos tome što mu sve ide nizbrdo. Za sve njih je zajedničko to što žele da nekako pobegnu od surove stvarnosti pa je, svaki na svoj način, „ublažavaju“ laganjem. Svi jedni druge lažu i varaju dok se te njihove laži ne „sudare“ jedna o drugu u tragikomičnom finalu usled čega će konačno ovi ljudi „oživeti“ i pustiti svoje zatomljene emocije na površinu.

Marko Misirača